четвртак, 2. април 2009.

Prva masovna egzekucija u okupiranoj Srbiji 1941. godine, dogodila se 20. jula na brdu Gradište iznad sela Viševca, rodnog mesta Karađorđa Petrovića. 
Nemci su razbili Palanačku partizansku četu i šesnaest zarobljenih boraca doveli u Palanku. Zarobljenici su bili u kasarni nekadašnjeg Petog konjičkog puka kraljice Marije Karađorđević. Onda su izvedeni da budu streljani kraj jednog plasta sena. Među nemačkim vojnicima koji su u streljačkom stroju čekali naredbu da obave egzekuciju, bio je i vojnik Jozef Šulc. Bio je pripadnik 714. nemačke divizije koja je tih dana operisala na području donje Jasenice. Neposredno pred naređenje, vojnik Šulc je istupio iz streljačkog stroja, i rekao: „Neću da pucam.“ Njegov pretpostavljeni odmah ga je osudio na smrt. Njegovi saborci i sunarodnici su ga streljali zajedno sa 16 srpskih mladića. 

Dugo se nije znalo ništa o dobrom vojniku Šulcu. Istinu je otkrio Časlav Vlajić, jedan od akcijaša koji su 1947. godine prenosili posmrtne ostatke žrtava na Kiseljaku. U zajedničkoj grobnici bilo je šesnaest skeleta srpskih mladića, ali i jedan, sedamnaesti, za koji se nije znalo čiji je. Sudeći po metalnim oznakama i šunuglama (cipelama) koje su pronađene, bili su sigurni da je Nemac. 

Očevici streljanja su svedočili da je Nemac Jozef Šulc protestovao kod svog oficira, koji mu se ljutito unosio u lice. Vojnik je, zatim, skinuo šlem, značku i pušku, priča Vlajić i krenuo ka plastu sena, gde je streljan, što govori o njegovom svesnom žrtvovanju. Postoje i fotografije na kojima se vidi kako Šulc razoružan prilazi zarobljenicima da ga streljaju zajedno sa njima. Jednu od tih fotografija i objavljujemo. 

Vlajić je više od dvadeset godina pokušavao da sazna ko je ubijeni nemački vojnik. I saznao je, kada ga je u Palanci potražio Jozefov brat, Valter Šulc. Nemačka komanda je njihovoj majci javila o hrabroj pogibiji sina kod Topole, ali je brat istinu čuo od Ostmana fon der Leja, člana Bundestaga i zbog toga se zaputio na pravo mesto ove ratne drame. 

Valter Šulc je prepoznao svog brata na fotografijama sa streljanja. Na tim fotografijama je ovekovečen trenutak kada je Jozef Šulc ostao bez oznake Rajha i kada u pratnji dva ratna druga ide ka plastu sena, kao i kada oficir sa još dva vojnika prilazi da se uveri da li su svi mrtvi. Valter Šulc je rekao da je njegov brat bio član neke tajne antihitlerovske organizacije, da je stalno prkosio starešinama i da je samo tako mogao da završi svoj život. 

Srbi iz ovog kraja pamte vojnika Šulca. Ostao je upamćen kao časni vojnik koji nije želeo da učestvuje u zločinu. I koji je tu cenu platio najskuplje – svojim životom. O njemu su novine pisale, a danas postoje i dva spomenika. Jedan u Smederevskoj Palanci, na kojem je uklesano njegovo ime zajedno sa srpskim borcima, i drugi koji mu je podigla Mina Kovačević, pesnikinja iz zaseoka Lokve kod Gornjeg Milanovca. Postavila je i šesnaest belih kamenova koji simbolizuju streljane srpske borce. 

Na obeležju je napisala: „Ovo je tužan spomen nemačkom vojniku Jozefu Šulcu koji zbaci znamenje i oružje svoje zemlje i stavi se na stranu golorukog srpskog naroda.“ 

Mini Kovačević je ipak bila potrebna podrška da svoju ideju sprovede u delo. Tumačenje prošlosti i Drugog svetskog rata u Titovoj Jugoslaviji nije dozvoljavalo da se od zaborava sačuvaju i oni koji su se borili protiv fašizma iako su formalno bili deo Hitlerovog Trećeg rajha i fabrike smrti koju je on napravio. A Jozef Šulc je samo bio mobilisani vojnik koga je Hitlerova Nemačka poslala na Balkan da pogine. Mina Kovačević je pretrpela i pretnje ali i uništavanje spomenika koji je podigla vojniku Šulcu i srpskim borcima. Ideju Mine Kovačević su podržali Branko V. Radičević, Ljubivoje Ršumović, Mihajlo Lalić, Dobrica Ćosić, Desanka Maksimović, iguman Hadži Hrizostom, pukovnik Ante Bobota. Ipak, bila im je neophodna pomoć države i politički uticajnih ljudi na vlasti. 

Radoslav Majo Đurović, sekretar Kulturno-prosvetne zajednice Beograda i načelnik Odeljenja za kulturu Skupštine grada Beograda, osnivač i prvi upravnik „Malog pozorišta Duško Radović“ pomogao je Mini Kovačević i uspeo da sačuva sećanje na čestitog vojnika Jozefa Šulca. Majo Đurović je napisao nadležnima: „Jozef Šulc, bio je ličnost oslobodilačke i humanističke borbe jugoslovenskih naroda, koja ga je opredelila da učini herojski veličanstven gest.“ Posle toga, Minu i njen spomenik su ostavili na miru. 

Spomeniku Jozefu Šulcu u zaseoku Lokve, 1981. godine, poklonio se tadašnji nemački ambasador u Jugoslaviji Horst Graber. Zajedničkom spomeniku sa srpskim borcima, u Smederevskoj Palanci poklonio se, 1997. godine, nemački ambasador u Jugoslaviji Vilfrid Gruber.